The Whipcrafter

Većina priča o majstorima bičeva počinje s Indianom Jonesom. Moja počinje kao devetogodišnji znatiželjni klinac, starom tvrđavom i zvukom koji je parao zrak.

Nisu bili topovi. Bila je to gospođa na srednjovjekovnom sajmu koja je usred tvrđave vitlala komadom kože koji je stvarao zaglušujuće praskove. Dala mi je da probam, ali moj dječji mozak tada još nije shvaćao fiziku prijenosa energije, samo sam mlatarao po zraku. Ipak, sjeme je bilo posijano. Nedugo nakon toga upoznao sam starijeg prijatelja, danas profesionalnog performera s bičevima, koji mi je pokazao tajnu onog pravog savršenog pokreta. Od tog trenutka, više nije bilo povratka.

Od divljeg čvora do dvorišnih eksperimenata

S 13 godina ispleo sam svoj prvi bič. Neka druga gospođa sa sajmova pokazala mi je tehniku. Nije to bio ovaj fluidni, elegantni plet koji danas vidite u Showtime roomu. Bio je to grub, robusan, gotovo divlji čvor. Ali taj komad užeta je pucao. Bio sam na sedmom nebu! Umjesto da grijem stolicu i učim za školu, iskrao bih se u dvorište, tukao po zraku i metodom pokušaja i pogreške, bez interneta i YouTube tutorijala, učio kako ukrotiti tu zvijer.

Kazališna drama i „slučajni“ biznis

Nekoliko godina kasnije ispleo sam svega tri komada, a onda je uslijedio preokret. Spletom okolnosti s mojom djevojkom, koja je tada radila u kazalištu, trebao sam glumiti scenu u kojoj baratam s dva biča istovremeno. Problem? Nisam imao par bičeva, nisam imao nikakvog iskustva u baratanju s dva odjednom, a kao netko tko tada nije radio nisam si ih mogao ni priuštiti. Rješenje je bilo jednostavno: zasuci rukave i kreni od nule.

U tjedan dana upornog proučavanja tehnika pletenja preko interneta i višesatnog pletenja do kasno u noć, vlastitim sam trudom uspio stvoriti funkcionalan par PHW bičeva od najlona. Najbolji dio priče? Na kraju uopće nisam glumio u toj sceni. No ipak, s tim istim bičevima pojavio sam se na srednjovjekovnom sajmu. Ljudi su vidjeli alat, čuli grmljavinu i probali baratati. Upiti za izradu počeli su stizati sami od sebe, a moj je hobi, posve neplanirano i korak po korak, počeo prerastati u rad.

Inženjer, gusar i majstor starih zanata

Možda na prvu zvuči neobično da se jedan inženjer elektrotehnike bavi obradom kože i ostalih materijala. No, izrada biča u svojoj je srži čista primijenjena fizika. Odrastao sam na obiteljskom imanju „Stari zanati“, mjestu posvećenom organizaciji, realizaciji i sudjelovanju na tematskim eventima. Okružen kaubojadama, renesansnim festivalima, antikom i barokom, od malena sam gledao kako se povijest oživljava radom ljudskih ruku.

Ta okolina usadila mi je duboku potrebu za stvaranjem nečeg novog. Zbog nje sam za maturalni rad vlastitim trudom konstruirao samoodrživi električni turistički vlakić za djecu koji je vozio po imanju tijekom manifestacija, a danas, kao diplomski rad, gradim pravi samoodrživi električni gusarski brod (trimaran).

Ovaj zanat nije nastao iz potrebe za tuđim priznanjem, već iz čiste dječačke fascinacije. Kroz brojne pokušaje, pogreške i neprospavane noći, učio sam preko interneta i svladavao vještinu poštujući materijal i tradiciju. Svaki bič koji danas izađe iz radionice nosi onu istu sirovu energiju klinca iz dvorišta koji je tek počeo otkrivati svijet.

Na kraju, to je ujedno i najvažnija pouka koju želim podijeliti sa svima koji ovo čitaju: bez obzira na to koliko odrastemo, nikada nemojmo zaboraviti biti ona znatiželjna, hrabra i kreativna djeca. Igrajte se, učite i stvarajte nove svjetove svojom maštom i voljom, jer upravo iz te iskre nastaju najljepše stvari.